Druga faza
Nakon faze broj jedan, slijedi faza broj dva, počinje realan, svakodnevni život i svane jedno jutro kad shvatimo da on uopće nije u okviru u koji smo ga mi smjestili. Naša slika i stvaran partner kojega smo ugurali u tu sliku nekako počinju sve manje ličiti jedno na drugo. Prvo se malo iznenadimo, ali ne gubimo vrijeme već se pobrinemo da nađemo način kako da ga najbrže uguramo natrag u naš okvir. Damo mu do znanja da bi na njemu trebalo napraviti samo neke male izmjene i da bi onda sve bilo u redu... (on još uvijek sluša i ne osjeća se ugroženo). Ovdje mi ipak ne mislimo samo na vanjske stvari, kako jede ili ne posprema stvari za sobom, već ipak idemo puno dublje, na ono što on je, na njegov pogled na život, njegovu ulogu u životu ( sve bi se to malo moglo korigirati, 'ali to su samo minimalne izmjene'.. koje radimo toliko suptilno da i sami sebe uvjerimo da su minimalne..). Sve što izlazi iz našeg savršenog okvira sve nas više počinje živcirati jer budući da smo mi 'savršeni' (što si naravno ne priznajemo jer smo 'skromni') i slika u okviru mora biti 'savršena'.. (inače, sa tim se 'savršenstvom' – i našim i partnerovim - svaki dan trebamo puno baviti i održavati ga jer bi u suprotnom od savršenstva ubrzo moglo nastati, nesavršenstvo..)

I tako mi lijepo živimo svoj život, svatko na svoj način (a zapravo na naš). Svejedno počinjemo biti nezadovoljni jer se on uopće ne ponaša onako kako bi mi htjeli (prema našim očekivanjima) i naša podsvjesna agresija (naša ljutnja i neslaganje sa onim kako se on ponaša i kako djeluje) počinje jačati, koncentrirati se i dobiva sve veći naboj. Sve to ne pokazujemo prema van jer nam to ne priliči, ali naše je nezadovoljstvo vrlo aktivno na podsvjesnoj razini i utoliko je jače i štetnije za nas i za našeg partnera. Žene obično ovdje reagiraju kroničnom ljutnjom, a muškarci zatvaranjem u sebe i bijegom (u svijet mašte, alkohol, igrice, prijevare).. Žena postaje žrtva, a muškarac traži ugodnije mjesto negdje drugdje. Takvo se stanje počinje odražavati kroz sve nekvalitetniji odnos, neprimjećivanje, neiskazivanje ljubavi i pažnje, život se svede na prigovaranje, očekivanje i općenito, nezadovoljstvo.

Tu se partner počinje osjećati isključeno i prebacuje fokus na nešto drugo, na nešto što ga ispunjava, na neki projekt, obavezu ili drugu osobu, odlazi u svoj svijet kako bi se odmorio od te naše nasilne energije očekivanja ili zatvorenosti..., i onda on sa potpunim pravom počinje tražiti našu podršku, želi da ga razumijemo (jer iako u svom zaštićenom svijetu, on i tamo treba podršku od partnerice). Budući da je u ovoj točki protok energije između nas već vrlo slab, nama se to čini užasno glupo, nepotrebno, u potpunom neskladu sa našim životom, i naravno da ga ne podržavamo, čak mu i kažemo neka se spusti na zemlju i neka pogleda prioritete koji se trebaju riješiti.. Sada već i u njemu raste nezadovoljstvo. Unutarnje udaljavanje postaje svakim danom sve veće. Naše biće to prepoznaje kao opasnost, ovisnost postaje sve jača, a strah od gubitka počinje proizvoditi sve veću količinu podsvjesne agresije (koje, kako sama riječ kaže, uopće nismo svjesni), ali pod krinkom duhovnosti sve to kao prihvaćamo, opravdavamo, pospremamo pod tepih, a ne rješavamo ništa...

Pogledajmo malo u sebe i razmislimo da li se prepoznajemo u nekim (ili svim) djelovima ove faze...

...nastavak slijedi...