Zašto on ne može napraviti ništa kako treba?
A kako to zapravo treba napraviti? I zašto mi mislimo da on ništa dobro ne radi? Prema čemu to sudimo? Prema našem pogledu na svijet? Prema podsvjesnim uzorcima koje smo naslijedili od naših roditelja? Ili mislimo 'ah, da je netko drugi na njegovom mjestu sigurno bi to bolje napravio'? Nije najviši životni domet da stvari oko nas budu savršeno napravljene (prema našim mjerilima), već da se možemo prepustiti ideji drugoga i razviti neke druge kvalitete (koje nam nedostaju da budemo potpuni) i savršenu intuiciju u tom segmentu.. ne možemo na život gledati kao na neku tablicu i vrednovati sve jednako.. na kraju krajeva, univerzum nas je iz nekog razloga spojio.. Valja pogledati u sebe i vidjeti koji dio u tom kontekstu kod nas ne valja.. korisno je svaku životnu situaciju pogledati sa više razine, postaviti se iznad partnera, sebe i toga što radimo i onda pogledati gdje je prioritet djelovanja u tom slučaju, da li na objektu ili nekom unutarnjem segmentu (to možemo napraviti tako da si zamislimo da stojimo na visokoj stijeni i iz nje promatramo sudionike i događaje koji se nalaze ispod nas u tom trenutku). Takav način gledanja i rješavanja omogućava nam podizanje svijesti, odnosno napredak po vertikali.. Perspektiva iz koje gledamo može potpuno promijeniti naš odnos prema onome što gledamo..
Ovdje ne govorim o tome da se treba pasivno pustiti i ne sudjelovati u životu (misleći, partner će se za sve pobrinuti), govorim o tome kakva energija stoji iza našeg djelovanja. Obično djelujemo pod okriljem razarajuće energije 'ispravno je jedino onako kako ja kažem i način na koji ja radim' (svjesno možda ne mislimo baš tako oštro, ali podsvjesno toliko čvrsto stojimo iza naših stavova i uvjerenja da ni približno ne damo priliku nečem drugom).. Obično u takvim situacijama upotrijebimo mušku energiju i počinjemo se boriti sa partnerom, što on doživljava kao manjak podrške ili kao napad. Ili se pak zatvaramo, pometemo sve pod tepih i fokus prebacimo na nešto drugo pod isprikom 'ah, sve će se već nekako riješiti samo od sebe' (ali hrpica obično ostaje). Pri tome gubimo jako puno energije. Umjesto takve energije bilo bi korisnije upotrijebiti energiju 'prepuštam se potpuno u ovom trenutku tebi i sudjelujem, pratim te i podržavam sa svom svojom energijom točno tamo gdje je potrebno', sa čime kod njega oslobađamo dio energije koji smo mu zarobil i time on dobiva snagu, važnost i odgovornost da određenu stvar obavi na najbolji mogući način (na način iza kojeg on potpuno stoji, sa svom svojom energijom).
Ako iskreno uđemo malo dublje u sebe, svašta možemo pronaći u ovoj fazi i priznati si...
...nastavak slijedi...